Naša obiteljska priča
Vinarija Prgin službeno je započela 2016. godine, s našom prvom berbom Babića.
Ono što je počelo kao divljenje zemlji, postupno je preraslo u obiteljsku odluku. Preseljenje u Primošten i potpuna posvećenost vinu bila je najbolja odluka koju smo mogli donijeti.
Sve je krenulo kada smo dobili u najam staru školsku zgradu u Primoštenu Burnjem. Osvojila nas je njezina atmosfera — i bila je taman dovoljno velika za našu proizvodnju.
Danas, u nekadašnjoj učionici odgajamo vino. U bivšem učiteljskom stanu uredili smo toplu kušaonicu. Na terasi naši gosti uživaju u čaši vina dok sunce zalazi.
Vinarija je i dalje u potpunosti obiteljska. Vinograde njegujemo osobno, strpljivo i s poštovanjem prema ritmu prirode. U podrumu svako vino pažljivo pratimo — od fermentacije do odležavanja. U kušaonici goste dočekujemo neposredno, a priča se nastavlja kroz razgovor.
Kao boutique vinarija, njegujemo bliskost — s prirodom, procesom i ljudima koji nam dolaze. Ostati mali znači da je svaka odluka osobna, a svaka boca nosi iskrenu pažnju.
Ono što nam je važno
Vođenje vinarije nije posao — to je način života.
Počeli smo jer Bucavac zaslužuje punu pažnju. Jer Babić s ovog tla ima karakter. Jer smo željeli stvoriti mjesto gdje ljudi mogu doći, usporiti i jednostavno uživati.
Uzgajamo Babić tamo gdje se kamen susreće s morem. Dočekujemo vas tamo gdje se vino susreće sa zalaskom sunca.
Kada gosti odlaze s naše terase, želimo da ponesu više od vina. Atmosferu. Svjetlo. Glazbu. Razgovor. Mir.
Ako odu s osmijehom, uspomenom na zalazak i bocom koju zaista vole — tada smo uspjeli.
Priča o našem brendu
“Zašto kokoš?!” — To pitanje često čujemo. Pa, nije kokoš, nego pivac – pijetao.
Pivac je naš obiteljski nadimak u Primoštenu, u kojem se obitelji često zovu nadimcima.
Tako je odmah jasno tko je čiji. Kad netko izgovori prezime, sljedeće pitanje je obično: „a koji?“ E pa mi smo Prgini — Pivčevi.
Pivac.
Nadimak seže generacijama unatrag; ponosno ga je nosio još moj pra-pradida. U starom gradu Primoštenu postoji malo kameno dvorište lokalno poznato kao Pivčev dvor, gdje bi on stajao i promatrao život mjesta.
Simbol koji izrasta iz kamena.
Na našim vinima, pivac ne stoji na zemlji.
On iz nje izrasta.
Njegovo korijenje seže duboko u vapnenac — kamen koji oblikuje poluotok Bucavac. Iz tog korijenja izdiže se loza bez potpornja, koja se oslanja sama na sebe i prkoseći vjetru, formira obris Pivca.
Kamen je naš terroir.
Korijenje, naša izdržljivost.
Loza je naš vinograd.
Pivac je naše ime.
I ne — nije kokoš ;)
Babić & Vinogradi
Esencija sunca i kamena
Postoje vinogradi koji rastu iz zemlje.
I postoje vinogradi koji rastu iz kamena.
Na Bucavcu, tri kilometra južno od Primoštena, zemljište se strmo uzdiže prema Jadranu. Iz daljine izgleda poput bijele čipke razastrte po padini. Izbliza, vidi se što ono uistinu jest — generacije ruku koje su oblikovale kamen u život.
Stoljećima su obitelji uklanjale kamen iz krša kako bi stvorile male džepove zemlje u kojima loza može opstati. Kamen nije nestao. Postao je suhozid. Sloj po sloj, godinu za godinom, oblikovao je krajolik koji je istodobno vinograd i spomenik.
Ovdje ništa nije lako. Sve se radi ručno. Parcele su male. Putovi su uski. Teren je prestrm za strojeve. Ljeto donosi žegu koja pali tlo. Kiše ponekad nema mjesecima. Vjetar gotovo nikada ne miruje.
Pa ipak — Babić uspijeva. Možda Babić pije više znoja nego vode. U brazdama koje drže tek šaku zemlje, ponekad bez ijedne kapi kiše tijekom cijelog ljeta, ipak daje plod. Urod nikada nije velik — obično oko pola kilograma po trsu — ali je izvanredan.
Mali prinos nije žrtva. On je početak kvalitete. Na Bucavcu i loza i vinogradar moraju izdržati. Korijenje se duboko probija kroz vapnenac, tražeći život. Vinogradar se iznova saginje kako bi njegovao svaki niski trs — gotovo u tihom dijalogu s njim.
Između redova suhozida ne radimo samo. Mi se sjećamo. Divimo se precima čije smo loze naslijedili i kroz njih nastavljamo graditi vlastitu tradiciju Babića — Babić obitelji Prgin.
Sorta Babić
Oblikovana suzdržanošću
Babić nije sorta oblikovana obiljem.
Oblikovana je suzdržanošću.
Borba za vodu i hranjive tvari tjera lozu da duboko ukorijeni u krš. Rezultat je koncentracija bez težine, snaga bez viška. S Bucavca, Babić donosi tamnu trešnju, zrelo crveno voće i biljne note mediteranske makije uz čvrste, ali profinjene tanine.
Prirodna kiselina nosi vino, dok izražena slanost i mineralnost — neodvojive od ovog kraja — ostaju dugo nakon gutljaja. I dugo nakon zalaska sunca, kamen otpušta svoju toplinu u svježu noć.
Babić govori više o mjestu nego o tehnici. Drvo ga može poduprijeti, ali ga nikada ne definira. Pravi potpis dolazi iz vapnenca, vjetra i svjetlosti.
Ovo nije lagan vinograd.
Ali daje vina jasnoće, dubine i tihe snage.
Ovo je esencija kamena i sunca.